петак, 15. фебруар 2013.

Starost je teška kad si sam , sve je isto






      Priznajem, dugo se nismo čule, a nekada je to bio neki naš ritual da razmenimo reč dve, na mnoge teme. Često sam znala da odem i  da je vidim. Posedim sat, dva, uz kafu uz  evociranje uspomena na njenu, a i  moju mladost. Ona je bila i   ostala najbolja prijateljica moje mame , dugi niz godina, a i  njena ispisnica, po godinama. Gura samački, svoju drugu polovinu devete decenije, sa crkavicom od penzije koja joj je ostala od pokojnog muža, zanatlije. Po prirodi je vedra osoba uvek spremna za šalu, optimista po opredeljenju. Plaši se jedino bolesti i to one najgore. Iako stara, neprevaziđena je kuvarica i stručnjak za pravljenje pravih torti poput onih starih; torta tetka Pate, reforma torta, grilijaš torta i druge, koje danas, retko ko mesi.


      Ovih dana pozvala sam je telefonom, da je upitam za zdravlje, treba li joj što god? Iznenadila se i  obradovala, ali me njena priča, monolog, prilično emotivno uzdrmala.

       Kaže, sve je isto.

    -Sanjala sam noćas da se smejem. Možda sam se čak i smejala u snu jer me je taj veseli smeh i probudio. Mislila sam da će mi upravo zbog tog sna osvanuti lep dan ali...Osvanuo je opet jedan od onih dana kada sebi postavljam pitanja na temu prijateljstva, odanosti, ljubavi, po ko zna koji put i na koja nemam odgovor, čak i kad sam ih tražila baš od onih sa kojima su pitanja u vezi. Što bi rekao Djordje Balašević, razvali me jedan D mol, što bi u mom slučaju bilo fino, ali nije. Mene od ranog jutra ovog dana  mori ista tuga i redjaju se isti zaključci po ko zna koji put, ko zna koju godinu za redom, što me navodi da mislim da sam loš djak, da slabo usvajam lekcije iz života i da i dalje verujem u nešto čega nema i neće ga biti.
 Verujem ljudima, ali na pogrešan način,  polazim od sebe. Ja ih sve volim, onakve kakvi oni jesu, pa eto, očekujem da i oni mene vole, ovakvu kakva ja jesam. Mnogima dosadna kad “ uzmem banku“, kako bi rekli, tj. kad pričam i ne stajem. A niko, ama baš niko se od njih nije usudio da mi kaže pošteno: “ Ej, stani malo, alo, nisi sama, daj i drugima da nešto kažu na tu temu“. Ćute. Svi. Kao, kulturni su. Ja sam znači nekulturna. Možda i dosadna. Pa ako si mi prijatelj reci mi.
Ali ne. Oni biraju drugo, a to je da ne dolaze. Da ne pozovu telefonom da zapitaju kako sam, zaboravljaju praznike, slave i čestitanja za iste, nalaze izgovore za sve. E pa sad, jel to pošteno? Ili je pošteno kad ja pitam direktno da li je uzrok svega tog upravo baš to što sam ja godinama radila, a to je da ih se setim, poneke  ne baš suviše cesto, ali nekako redovno, da odem da ih vidim, da ih pozovem da čujem kako su, treba li im pomoć, da im čestitam sve praznike, rodjendane, da im napišem po neko pismo, ako su daleko, da ih pitam što ih nema i da za to godinama dobijam nekakve odgovore u smislu, ne stiže se, ne može se, nema se, kao da im ja, osim druženja sa njima s vremena na vreme išta pa tražim.
Koliko neistine u svemu tome i koliko mog pogrešnog poimanja ljudi, čak i mojih najbližih.
 Ja nekako verujem da je veoma lepo održavati kontakte sa svima koji su ti dragi, koje voliš i da to nije gubljenje vremena već naprotiv, oplemenjivanje nas samih. Vrlo često nam to pomogne, a da to mnogi i ne znaju, da shvatimo da sve ono što nas možda tišti u tom trenutku je sitnica u odnosu na nešto kroz čega prolazi neko drugi baš u tom trenutku kad smo se možda sreli. A kako ću ja saznati da li je drugima teško i kako će isti saznati da li je meni teško, ako se ne čujemo telefonom, ne vidimo? Znam da većina ljudi  misli da su njihovi problemi najveći, što, ako ćemo pošteno i nije baš tako.
Potpuno mi je u redu i prirodno da svaki čovek misli prevashodno prvo na sebe, a opet, mi ne živimo sasvim sami na ovom svetu, tim pre ukoliko  imamo rodjake, prijatelje, decu.
 Koliko otuđenja medju svima nama.
I sad će možda neko da pomisli da lamentiram nad prošlošću. Naprotiv. Svaki put kada me pogodi saznanje da me ljudi, bliski rođaci, prijatelji zaboravljaju, a to je na žalost istina, ja se strašno rastužim.
 Kažu da ti se vraća ono što daješ. Što seješ to i žanješ.
 Znači, ja sam svih ovih godina umišljala da im ja dajem ljubav i pažnju jer mi se eto vraća sve ovo što dobijam, a to je ćutanje, čak i onda kada je, možda prirodno da se setiš nekog ne zato što ti je drag, već eto, što bi rekli stari ljudi, bar reda radi, za praznike, možda rodjendane, ako ih pamtiš.
 A možda ja očekujem previše od svih njih?
 Možda sam se svih ovih godina ja uredno sećala svih njih i poštovala ih, volela, sa željom da mi vrate na isti način?
 Najiskrenije, nisam se nadala da ću dobiti ovo što sad imam i ne samo sad, već dugi niz godina na žalost, a to je ravnodušnost, često zaborav.
I sad, posle ovoliko godina koliko ih imam, pitam se vredi li čovek da voli ljude, da ih uvažava, poštuje, da ih ne zaboravlja, da im i kada ne može ipak  pruži neki znak pažnje, da im do znanja da su mu dragi, važni?
Mislim da vredi, jer bogat si onoliko koliko imaš da daš.
Ja sam onda veoma bogata jer se ipak, uprkos tome što su me mnogi zaboravili ja  njih setim, često, ili kad stignem, pa ih pozovem da čujem kako su, odem da ih vidim. I bude mi lepo na duši jer znam da sam im opet dala deo svoje ljubavi koju osećam za njih.
 Ako to oni nisu prepoznali svih ovih godina, to nije do mene.
Razmišljam, treba li da stavim tačku na kontakte sa takvim prijateljima, rodjacima i potražim druge, nove možda?
O tome razmišljam evo već dugi niz godina i ništa ne činim po tom pitanju. Možda zato što, opet stari ljudi, kažu da prijatelje biramo sami, a rodjake nam je Bog izabrao. E pa sad, ko sam ja da se mešam i sumnjam u božanski izbor?
I kako da promenim prijatelje kad volim ove koje imam, a nemam?
Sve se svodi na to da idem dalje i da pokušam da budem jača no što jesam ove godine i ovog dana, a ne opet tužna jer su me neki meni dragi ponovo zaboravili, tj. zaboravljaju me uredno.
 Pa idem onda dalje. Možda će ipak biti bolje. Dao Bog.
Evo, baš tvoj poziv mi jasno govori da će biti bolje.

   Ja sam ćutala i slušala je bez reči.


Dugo sam posle razgovora razmišljala kako mora da joj  je teško da živi sama, zaboravljena od svih, a toliko je mnogo dala drugima,  toliko tuđe dece očuvala jer nije imala svoju, od kojih su neki danas čak veoma poznati ljudi i da nikada ništa nije tražila za uzvrat, a opet, zasigurno nije zaslužila da bude tako usamljena.

    Kažu, starost je teška sama po sebi, ali nekako verujem da bi bila lakša kada ne bismo zaboravili da svi mi idemo ka njoj i kada bismo uložili samo mali napor, da bar pozovemo telefonom nekog od rođaka, prijatelja zašlih u godine, da im obojimo dan i možda time prekinemo monotoniju nanizanih dana i udahnemo malo poleta, jer ako ćemo pravo, da nije bilo starosti, mudrosti,  ne bi bilo ni mladosti. I obrnuto.