петак, 26. децембар 2014.

Ruka podrške




Sećam se da je, davnih devetesetih, u vreme čuvenih sankcija, bio štrajk svih zdravstvenih radnika, onako kako je i mogao biti, po zakonu, sa minimalno obezbeđenim procesom rada, što je podrazumevalo zbrinjavanje svih hitnih stanja u svim granama medicine. I sećam se da su širom zemlje, u velikom broju zdravstvenih ustanova, održavani protestni skupovi na kojima su se posle dugačkih rasprava sa rukovodstvom ustanova ustanovljavali zaključci koji su, u pisanoj fromi, prosleđivani nadležnom ministarstvu. Prepričavalo se dugo, posle jednog takvog skupa u renomiranoj, velikoj, moglo bi se reći vodećoj, zdravstvenoj ustanovi o dijalogu i “argumentima” koji su korišćeni da bi se zdravstveni radnici “dozvali” pameti.
Tako je, kažu, direktor te ustanove hteo da “potseti” lekare da imaju Hipokratovu zakletvu, koja ih obavezuje, dok opet, medicinske setre i tehničari imaju svoj kodeks.
Kažu, da je jedna doktorka ustala i rezignirano odgovorila na to; Hipokratova zakletva i kodeksi se ne mažu na hleb!
Ovih dana, ponovo, po ko zna koji put u ovoj još uvek našoj, jadnoj osiromašenoj zemlji, ponovo je aktuelan štrajk prosvetnih radnika i ponovo se, kao i mnogo puta ranije štraj istih koristi da bi se “široke narodne mase” okrenule protiv, na žalost, same protiv sebe. Da ironija bude veća, koristi se jedna isprobana metoda, Divide et vincere koja je milione ljudi odvela u smrt, koriste se olinjale, izanđale retoričke floskule, zamene teza, da bi se, ljudima, nama, smutila pamet još više, a onda, eto divote i lepote joše veće, za vladajuću kastu, jer, dok se dvoje glođu, treći koristi gužvu, tačnije, bude mu još bolje.
Moja mama bi znala da kaže; Uka buka na vuka, a lisica meso jede!
Malo nam je što mnogo nas ipak progleda, zahvaljujući onoj staroj; zarekla se zemlja raju da se tajne sve saznaju. Tako imamo prilike da saznamo za pomoć “jadnim” pomoćnim radnicima u skupštini naše zemlje, za neprimereno veliku cenu novogodišnjih paketića u narodnoj banci, za kupovinu “specijalnih grickalica” za degustaciju u renomiranim preduzećima kao što su EPS, Telekom i drugi, za delegaciju od, samo, 70 članova u Njujorku ove godine, na jednom od zasedanja na kojem su oni svi, bili veoma neophodni itd. itb, nego se još svađamo između sebe, što i jeste konačni cilj vladajuće strukture koja koristi bilo kakav naš protest da nam “baci kosku” da bismo se mi oko nje glodali.
Nikako ne razumem da mnogi još nisu prozreli metode izokretanja stvari i samim tim okretanja vode na njihov vodenični kamen, ovih gore, u vlasti. Ne mogu da prihvatim da je došlo vreme da sit gladnom ne veruje, a nameće se zaključak da su svi, koji se bune protiv štrajka prosvetara, advokata, zdravstvenih radnika i budućih, inih, siti!?
Ovi gore, u vlasti su zadrigli od sitosti, ali ljudi, pripadnici “širokih narodnih masa”, zar su i oni siti?
Zar je moguće da i dalje verujemo u bajke, ma koliko nam ih lepo servirali i pričali nam, i bombardujući nas njima iz šarenih ekrana svake televizije gospoda iz vlasti?
Htela, ne htela, nekako uvek samo dođe, moram opet da pomenem moju baku, Stanojku, koja bi sad rekla na sve to, te bajkolike priče; Ne lipši magarče do zelene trave!
To govori da su se, glede mene, gospoda iz vlasti malo preračunali. Hoću reći da sam ih ja prozrela, a pošto sam ja ipak, malo od prekjuče, odavno sam naučila da se riba od repa čisti, ali smrdi od glave.
Zato, ako hoćeš dobru i zdravu ribu da pojedeš, treba prvo da se otkloni glava.
U prenosnom značenju, za one koji bi to razumeli pogrešno, treba maknuti, naravno demokratskom metodom, a ne metodom seče knezova, one koji su na vlasti, a ne vikati i pljuvati po onima koji hoće da bar nešto učine boljim život koji žive i koji su se usudili da dignu glas protiv onih koji im, nam, kroje kapu i stežu isključivo naše kajševe.
Zato mi je, u najmanju ruku čudna polemika koja se raširila među ljudima, a koja je usmerena u pogrešnom pravcu.
Da bi država cvetala sa ljudima u njoj, važno je da ima, učitelja, doktora, vojsku i popa, tako su govorili stari, a ja im verujem, jer ma koliko mi hteli, ne hteli, išli ka nekoj sajber budućnosti i novim tehnologijama, iskustvo starih je od velike vrednosti.
Od vojske više skoro da nemamo ni V. Od doktora, a tu se, volim da mislim podrazumevaju i ostali zdravstveni radnici bez kojih teško da može da funkcioniše sistem zdravstva, sve više imamo ljude sumnjivih diploma, dok su nam učitelji, prosvetni radnici, saterani u ćorsokak, jer, primorani su da rade sa učilima od “pre potopa”, po programu koji su sastavljali nedovoljno stručni “stručnjaci” i sa decom kojima je dozvoljeno bezmalo sve, jer se starosne granice za ovo, ili ono, pomeraju kako kome dune i sune.
Što se popova tiče, oni su, sami isprofanisali svoj poziv koji je osmišljen da bude u službi čoveka i za njegovu dobrobit, a ne u službi srebroljublja i njima, s' obzirom da imaju dosta materijane potpore vlastodržaca, nije loše.
Čast časnim ljudima svešteničke profesije koji nisu zaboravili iskonske postulate svog poziva i koji se nisu prodali za dva srebrnjaka, gore ili dole.
E sad, što sam ja pisala sve ove redove i čemu?
Pisala sam ih sa željom da potsetim sve one, koji su se možda zaboravili, koji možda nisu prepoznali, a koji su protiv štrajka advokata, prosvetara, zdravstvenih radnika i inih, da iza svakog nezadovoljstva koje iskazuju bilo koji esnafi iz našeg društva stoji velika muka običnih ljudi, kao što smo sami i da je kao takvu treba podržati, svim sredstvima. Jer, da nije bilo pogrešne politike, da nije bilo zloupotreba kakvih je, svedoci smo svi bilo, od strane ljudi na vlasti mi bismo živeli u jednoj sređenoj zemlji i potrebe za štrajkovima ne bi ni bilo.
Zato, pre nego što uperimo prst optužbe, protiv štrajkača, setimo se one stare; Dve su se ribe na istoj vatri pekle..
Mi živimo u istoj zemlji i muke onih koji nam opismenjuju decu su i naše muke.


недеља, 9. новембар 2014.

Blogovanje iz mog ugla








Spadam u one koji su oduvek voleli da pišu, ali i da čitaju još više. Ljubav prema pisanoj reči prati me od najranijeg detinjstva i traje, ne popušta, premda bi, po nekoj uvreženoj logici razmišljanja na ovim našim prostorima, ja, u ovim mojim godinama,  trebalo da se bavim nekim manje prozaičnim poslovima.
Elem, maštala sam da priče, koje pišem već dugi niz godina, o da, još uvek maštam iako moji unuci rastu, već stižu i za školu, sažmem u jednu malu knjigu. Nije meni stalo do slave, iako bi možda, neko rekao da samo zavaravam sebe, a i druge, ovom izjavom. Meni je stalo da sa ljudima podelim emocije, moje, koje su možda i njihove, ali ih oni nisu uspeli iz raznoraznih razloga da iznedre iz sebe.

Upravo to, da delim sa drugima je bio glavni razlog da počnem da blogujem, kako se to danas govori u žargonu, da postanem i ja bloger.
Nisam imala pojma šta je blog, još manje kako da ga oformim, ali, mic po mic, pa dva mica, kako bi često rekao moj sin, uz pomoć onih koji su hteli da mi daju uputstva za pokretanje istog, upustih se, evo i ja u pustolovinu pisanja na blogu.

Kao i na svakom početku uvek postoje nedoumice, ali  uspevala sam da ih kanališem i da na neki način pomirim svoje želje i mogućnosti. Tu pre svega mislim na svoje znanje iz rada na kompjuteru, korišćenje SEO, koji ja, uzgred, ne koristim ni dan danas, jer ne umem. 
Sad, nije da ne bih mogla da naučim, ali kako uvek učim više stvari u jednom periodu, to mi je još uvek, nekako na začelju tabele moje sfere interesovanja i tako, moj blog opstaje i bez toga.

Bilo mi je strašno teško da izaberem ime za svoj blog, jer, shvatila sam da bi ono trebalo da bude nekakva smernica, putokaz za sve one koji dolaze da čitaju postove na njemu. 
Moje interesovanje je šarenoliko, volim da kažem često, udrobljeno, od svega po malo iz svake oblasti, premda se vremenom, iskristalisala neka "veća" simpatija,  prema izvesnim oblastima, što nikako ne znači, bar kod mene, da se neće pojaviti još neka, jer, ja sam strašno radoznalo biće.
Kako god, evo mene gde blogujem već pune dve godine u svojim zrelim, poznijim godinama i učim i dalje svaki dan i pišem.

Moram priznati, ne onoliko često koliko bih ja to volela, ali svakodnevni život koji me prati je nešto što ne želim da ni na koji način zapostavim zarad jedne od mojih ljubavi, pisanja.
Moj blog je jedna velika svaštara, jedna, rekao bi neko, papazjanija od pisanija. Ali, meni je on i lep i zanimljiv i raznorodan.
Skoro sam ga malo “preuredila i presvukla u novo odelo”, zahvaljujući vlasnici baš ovog bloga, na kojem sada čitate ove moje redove.

Pisanje bloga mi je donelo mnogo novih poznanstava, novih znanja, novih prijatelja, virtuelnih, ali, imala sam sreće da po nekog upoznam i u realnom životu, a iskreno se nadam da će me ta sreća pratiti i dalje po tom pitanju, jer postoji mnogo osoba koje bih volela da sretnem i podelim "čašicu" razgovora u živo.

Inspiraciju za pisanje crpim i dobijam iz stvarnog života i mnogi tekstovi oličavaju istinite priče.
Ima tu tema iz raznih oblasti; zdravlje, život, bašta, ljudi, životinje, inspiracije, u stvari od svega po malo za svakog po nešto.

Voli da kažem da je moj blog moje ćoše u kojem sa radoznalima, sličnim meni, delim sve ono što znam ili pamtim.

Meni je uživanje da delim. Nemam materijalno bogatstvo, ali sam mišljenja da je veće bogatstvo ako sa nekim podeliš ono što znaš nego bilo koja materijalna vrednost.

Skoro istovremeno kad sam počela da blogujem, bukvalno i ne znajući kako će to da funkcioniše, oformila sam i grupu “Blogeri”, na društvenoj mreži Facebook, koja danas ima veliki broj članova, da budem precizna, bliži se prvoj hiljadi :)
Sama grupa je, što me posebno raduje, raznovrsna, izmešana u smislu kako članova jer je internacionalna, tako i po tematici pisanja. U njoj ćete naći tekstove već poznatih novinara, književnika, profesora univerziteta, domaćica, food blogera, ljubitelja raznoraznih veština i hobija, divnih i jednostavnih ljudi koji vole da pišu i da to podele sa svetom i još mnogih drugih. 
Bojim se da bih neke možda propustila, ali u svakom slučaju volim da mislim da smo jedna lepa, kulturna grupa u kojoj smo svi ravnopravni i koji se međusobno pomažu i uvažavaju bez obzira na sve prirodne razlike, jer nas vezuje ljubav prema blogovanju.
Tako sam, zahvaljujući baš ovoj grupi upoznala i Tijanu, postale smo prijateljice, iako nas godine dele, ja učim više od nje, nego ona od mene, ali to je potpuno prirodno jer njeno vreme tek dolazi, dok se moj peščani sat života dobrano ispraznio.

Najiskrenije, volela bih da mogu da pišem mnogo više nego što to činim do sad, volela bih da je moj blog posećeniji nego što jeste, da ima više onih kojima će se to što pišem dopasti, ali nisam nezadovoljna, jer, ono zbog čega sam i počela da blogujem još uvek mi je glavni razlog zbog čega to i dalje radim.

Danas pokušavam da mlade ljude podstaknem da oforme i započnu svoj blog. Neki su me poslušali i evo ih, među nama, blogerima. Neki se još dvoume, ali sam sigurna da će i oni prelomiti i pobediti tu svoju stidljivost da sa svetom, jer, blog je ipak javni dnevnik svakog od nas koji ga ima, podele svoje iskustvo i znanje. 
Znanje je nešto što treba da cirkuliše, da bude dostupno u svakom trenutku svima, a internet je čudo koje nam omogućava da ga iskoristimo u trenutku kada nam je ono potrebno.
Mnogi blogovi su doprineli da se kvalitet istog poveća i meni je drago da i ja sa svojim blogom sudelujem u malom deliću svega tog, jer ko želi da uči, možda baš na blogu koji ja pišem, sazna nešto novo.














недеља, 2. новембар 2014.

Reči, gospodari i robovi





"Jezik kosti nema, ali kosti lomi"- sećate li se, znate li, ovu staru narodnu izreku?
Možda onu, drugu staru, latinsku; Izgovorenim rečima smo robovi, a neizgovorenim rečima smo gospodari.
Ima i jedna, opet naša stara, koja kaže; Ispeci pa reci!
Ima sličnih izreka diljem sveta i skoro sve, do jedne, imaju prvenstveno jednu najvažniju poruku, da ukažu na moć izgovorenih reči.
Tokom sopstvenog življenja, a i učenja, svedoci smo ove istine.

Mnogo puta smo saznali kako su nečije reči, pretočene u napisane redove, od pojedinca napravili "zvezdu" ili gubitnika.
Istorija nas uči, ali i opominje na moć  i zloupotrebu reči u svrhu mračnih sila, pogubnih  za pojedine narode, ali i za čovečanstvo u celini.
 Setimo se samo propagande protiv Jevreja, tokom istorije, neposredno pre početka, ali  i tokom samog, drugog svetskog rata.
Setimo se propagande usmerene protiv pripadnika srpskog naroda tokom građanskog rata devedesetih godina prošlog veka.

Reči čine  govor, napisane su deo rečenice i predstavljaju prvo sredstvo kojim se služimo u komunikaciji i ne retko i interakciji sa drugim ljudima u našoj okolini.
Služe da nekog pohvalimo ili pokudimo, da skrenemo  ili usmerimo pažnju.  U poslednje vreme, u našoj sredini, veoma često, služe za "ispiranje" mozgova.

Verujem da mnogi još kako znaju moć korišćenja reči, ali ovde, kod nas, ljudima iscrpljenim svakodnevnim dovijanjem za održanje gole egzistencije, pažnja kao da opada.
Ne primećuje se, ili kao da prolazi nezapaženo, vokabular kojim se koriste, prilikom obraćanja masama preko  mas medija  vodeći ljudi  naše političke "elite". A on, njihov vokabular, reči, je blago rečeno usmeren, konstantnim, identičnim, skoro horskim, dirigovaniim ponavljanjem ka stvaranju ponovnog jednoumlja i glorifikaciji jednog čoveka, nekog novog vođe.

Nije valjda da smo se uspavali, ko da smo siti i napiti pa zadovoljni, predemo ko mačke,  jer nam je sve potaman. Premda, volela bih da mislim, da smo se ustvari pritajili. Da pomno slušamo, a u sebi se mislimo; dokle misle da će  sve to što nam govore da im prođe i da se guta ko mamac, ili zato što se "mora".

Volela bih da svi umemo na vreme da prepoznamo demagogiju i populizam koji nam štedro, neumorno, besomučno, svakodnevno serviraju kroz obraćanje svima nama zaboravljajući pri tom da se obraćaju umnim ljudima, ne masi, već pojedincima u jednoj zajednici, heterogenoj doduše, ali koja se brzinom munje može pretvoriti u homogenu ako  se čaša strpljenja prelije.

Hoću da verujem da nemamo kratko pamćenje i da smo postali oprezniji i da ma koliko nam se, možda i dopadalo, gladilo nam "narodnu" sujetu, ne primamo sve što nam se kaže i servira, sa šustiklom, na tacni,  zdravo za gotovo, već da se pozabavimo svim tim izgovorenim rečima dublje, da proniknemo u njihov smisao zaista, jer znaju one, reči, da imaju,  a ponekad i sakriju i više značenja.



уторак, 14. октобар 2014.

Gastro igrarije na blogerski način


Moji prijatelji i oni koji me znaju čitav vek, a i oni koji me znaju kraće, znaju da volim da se igram. Na kraju, o tome sam već i sama pisala na ovom svom blogu, svaštari. Pre kratkog vremena dobila sam poziv, nominaciju, od moje dobre drugarice Negoslave, da se pridružim ovoj kulinarskoj igri među blogerima. Veoma me obradovala iako, moram da priznam, pitanja koja je zadala, nisu ni malo laka. Naprotiv. No, kako rekoh, volim da se igram, rado se odazivam ovom pozivu za igru i evo gde najiskrenije dajem svoje odgovore na sva postavljena pitanja.
  1. Kolika je vaša zbirka začina i koje najčešće koristite?
    Oduvek sam volela začine, od malih nogu, još kad sam prvi put zagrizla zrnce kima, koji je moja baka stavljala obavezno u ajpren čorbu, ili list lovora bez kojeg nikako nije mogla da se zamisli čuvena sarma, ili kuvani kiseli kupus sa suvim kolenicama, zimi. Zbirka mojih začina je veoma velika i sve, manje ili više, koristim u pripremi jela u svojoj, ranije većoj porodici, ali i sad, mada nešto manje zbog specifičnog načina ishrane.
    Tako, oduvek imam obavezni crni i beli biber. Crni biber obavezno stavljam u mleveno meso, od kojeg pravim čuvene faširanje šnicle po receptu, a koga, ako ne moje mame, dok je beli biber, nezaobilazan u svakoj ribljoj čorbi, gde mu društvo pravi lovor, tucana, ljuta, ali i aleva paprika.
    Kada kuvam ćufte u paradajz sosu, menjam, u zavisnosti od raspoloženja začin koji stavljam u sos. Nekad stavim origano, ali znatno češće, bosiljak, posebno svež list. Moji unuci obožavaju sos od paradajza sa svežim bosiljkom.
    Volim ribu na lešo i tad najčešće stavim ruzmarin kao začin kao i nezaobilazne maslinke, crne, uglavnom, mada su i zelene dobrodošle.
    Već sam pisala o egzotičnom muskatnom orašćiću bez kojeg ne mogu da zamislim krem čorbu od karfiola.
    Moja mama je obožavala dinstanu ovčetinu i tu ljubav prema dobrom zalogaju od tog mesa je prenela i na nas, svoju decu. E, a da bi to meso bilo mnogo ukusnije no što jeste uvek je stavljala timijan, što i ja danas činim.
    Vrlo često u sladak kupus stavljam kim, ukoliko ga kuvan na starinski način, sa mesom.
    Od svoje svekrve sam usvojila korišćenje divlje nane, ili ti đoza, kao nezaobilazne komponente u kuvanju seljačkog, posnog pasulja.
    Kada sam bila u Kanadi, davno već, oduševila sam se mogućnošću da skoro u svakom kafiću firme Tim Hortons, možete dobiti i topao čili kon karne ( Chilli con carne) uz garlick bread ( hleb sa belim lukom), posle čega sam čili kao jelo uvrstila u repertoar jela u svojoj kući i od onda obavezno imam čili prah, ali i čili papričice.
    Kari, indijski začin, postao je deo moje kolekcije začina kad sam prvi put probala rižoto sa karijem i piletinom i koristi se uredno.
    Osim ovih začina kolekciji mojih začina pripadaju obavezni cimet, bez kojeg ne mogu da zamislim kuvano vino, ali ni bilo koju pitu od jabuka, slačica, koju ponekad stavim u domaći majonez, ali obavezno u domaću spremljenu zimnicu.
    Volim da spremam džigericu sa susamom, tako da je i susam obavezno prisutan u kolekciji, a nezaobilazni, klasični, peršun, mirođija, vlašac, lan, a boga mi i list suve korpive, znaju da budu začini koji su prisutni u mojim jelima.
    Verujem da, kao i mnogi, najčešće koristim peršun, ali i svi ostali su dostatno zastupljeni, što zavisi od izbora jela koje kuvam.
  2. Jeste li probali tartar biftek i jeste li ga spremali?
    Moj suprug, može se reći, obožava tartar biftek i ja sam ga, njemu za ljubav, još na početku našeg braka, mnogo davno, probala. Čak sam ga više puta i spremala njemu, ali se sve na tome i završilo, jer, ne volim sirovo meso, kao i nedovoljno kuvano ili pečeno meso. Odlučila sam da više ne jedem ni suši, koji mi se vrlo dopada iz istog razloga, ali i iz predohrane.
  3. Da li više verujete receptima sa blogova ili onima koje dobijate od prijateljica?
    Moglo bi se reći podjednako, premda, iskreno, recept mora da mi se izuzetno dopadne i da mi zagolica radoznalost do te mere da ga zaista i pripremim, kao što sam u dahu, npr. pripremila jednu voćnu keks tortu ili kao što se ovih dana, oštrim, da napravim pečeno meso sa povrćem, u rerni.
    Obožavam nepečene, sočne kolače, ali isto tako, poslednjih godina posebno, sve više volim i jela spremljena u rerni tzv. kako ih ja zovem, brzopotezna jela, ali veoma ukusna i zdrava jela, a ovo, koje nameravam da spremim ovih dana je jedno od takvih.
  4. Koja su jela najzastupljenija u vašem jelovniku leti, a koja zimi?
    Skoro da nema razlike u mojem jelovniku između letnjih i zimskih jela jer su uglavnom u obe sezone na meniju povrće sa mesom ili ribom. Nisam iz priče da zimi kuvam često tradicionalnu sarmu. Čak više, sarmu nisam kuvala više od godinu dana!!! Kako preferiram veoma dugi niz godina zdraviji način ishrane, otuda je i jelovnik prilagođen tome, pa je i kolekcija začina upravo zbog toga raznovrsna. Mnoga tradicionalna jela kuvam na jednostavniji i zdraviji način no što su to radile moje baka i mama.
  5. Kako pripremate jelovnik za svečane ručkove, slavlja i za veći broj gostiju?
    Kada je u pitanju npr. proslava krsne slave, tu sam se držala strogo tradicije, one koju sam ponela iz kuće moje bake i moje mame. Pripremam tradicionalni "voz", a to znači da spremam sve počev od najmanje 5 predjela od raznoraznih salata, slanih rolata, proje, pita i pitica, tradicionalnih pihtija, preko, jedne godine supe, druge godine čorbe, sarme, prebranca, krompir salate, prasećeg pečenja, svih mogućih svežih ili salata iz zimnice, sitnih kolača, jedno 15 vrsta minimum, uz obavezne bar dve torte, a ako se desi da je slava tzv. posnog dana, onda sve tog još bude posno uz prženu ribu, morsku i rečnu, kao i domaću sardinu od rečne ribe.
    Danas to više nije tako. Danas spremam bogatiji ručak, koji je prilagođen gostima koji mi dolaze. Često samo uvrstim neko interesantno jelo koje nije sa naših prostora, kao što su to npr. špecle sa kačkavaljem. Međutim, serviranju jela poklanjam posebnu pažnju, te ponekad, uz klasičnu pitu savijaču, sa višnjama, koju leti serviram kao desert, serviram i kuglu sladoleda od vanile.
  6. Imate li neki standardni jelovnik i u kojim prilikama i za koje goste se njega latite?
    Nemam standardni jelovnik. Kako sam već donekle rekla u prethodnom odgovoru, jelovnik uvek prilagođavam gostima koji mi dolaze, ali i godišnjem dobu. Ideje mi ne manjkaju, jedino lagano, ali sigurno, gubim volju da spremam i kuvam komplikovana jela, a to i nije čudno, ako se ima u vidu da kuvam bezmalo 60 godina.
  7. Šta obično spremate ili biste spremili kada imate strance na ručku-večeri u gostima?
    Pretpostavljam da se radi o ljudima koje poznajem, što bi bila olakšavajuća okolnost, jer bih im onda spremila nešto što oni vole, a ja to znam, no, ukoliko to ne bi bio slučaj, mislim da bi sasvim dobro poslužilo neko od naših, domaćih starih jela kao što su; bela teleća- pileća čorba, ili potaž riblja čorba, pekarski krompir sa slaninom ili đuveč sa suvim mesom, vruća pogača, pileća džigerica rolovana slaninom, meso od svinjskog vrata ispečeno u rerni sa crnim lukom, salate od ajvara ili lučenih paprika, možda šopska ili tarator uz predjelo od npr. punjenih jaja i nekog lepog, starog sira, kravljeg ili ovčijeg. Možda čak i domaće krokete od ribe uz sos od mirođije, uz belo muskatno vino, ili neko crno, oporo vino.
    Kao desert bih servirala savijače od jabuka i višanja, ili šne nokle.
  8. Postoji li jelo, kolač, pecivo, koje ne uspevate da napravite?
    Ne postoji. Spadam u osobe koje sad dobro znaju šta mogu, a šta ne mogu da odrade. Ukoliko odlučim da nešto skuvam, a to nikada pre nisam kuvala, ja ću to uraditi sve dok ne uradim do perfekcije, ali, moram da naglasim da to zaista treba da bude nešto što će me izuzetno zagolicati i ponukati me na to da ga i napravim.
  9. Da učestvujete na takmičenju od samo 4 namirnice po svom izboru, šta biste skuvali?
    Zelenu boraniju, čorbastu, sa poširanim jajima, belim lukom i paradajzom. Ovo je veoma ukusno, zdravo i lagano jelo koje skuvam onda kad sam u stisci sa vremenom.
  10. Vaš izbor između, kafe i čaja, kolača i voćke, sladoleda i čokolade, mesa i ribe, cezar salete i pice, boze i gaziranog soka, piva ili vina?
    Kafa jutarnja, obavezno, čaj u toku dana, voćka, kao zdravija varijanta, premda ne jedem ni kolače, a voće vrlo dozirano i ne sve, uvek sam i zauvek sam za sladoled pre čokolade, iako opet,ne jedem ni jedno ni drugo, meso i riba, zajedno, jer ne mogu da se odlučim, cezar salata apsolutno i uvek pre nego pica, obožavam cezar salatu, još jedna "navika" posle posete Kanadi, boza iznad svega, jer ne pijem nikad gazirane i nikakve sokove i zauvek vino, mada volim, al' baš, crno pivo.
  11. Za koju poslasticu biste dali i poslednji dinar?
Mnogo volim sve kremaste kolače, ali, nikad ne bih dala poslednji dinar za neku poslasticu. 
Evo, dođoh do samog kraja. Bila sam iskrena do bola. Nadam se ne i previše opširna, ali, ako i jesam, pitanja su bila takva, temeljna.



Volela bih da se igri pridruže sledeći blogeri:

1. Zorica Stajić ex Pejić- zorinirecepti.blogspot.com
2. Sanja Gostović- ultimativnisastojak.blogspot.com
3. Danijela Lela Mesalić
4.Rada Čeh
5.Snežana Medan
6. Predrag Peđa Ivković
7.Darko Tadić
8.Hrvoje Medić- kuzinavanje.com
9.Miloš Topi Miladinović
10. Dejan Sević
11. Zorica Pavlović

Pitanja glase:

1. Volite li da jedete ili vam je ishrana samo način da opstanete?
2.Šta najbolje umete da skuvate?
3. Da li je korišćenje masti u ishrani zdravo?
4. Šta ne volite da jedete i zašto?
5. Šta biste radije izabrali za obrok, pasulj prebranac ili gulaš čorbu i zašto?
6. Da li je ljuta hrana zdrava i ako jeste zašto?
7. Probate li specijalitet lokalne kuhinje, na nekom od svojih putovanja i zašto?
8. Treba li decu prisiljavati da jedu ono što ne žele?
9. Ko je u vašem životu najbolje kuvao?
10. Posećujete li Mc Donalds, i ako da, šta vam se sviđa iz njihovog izbora jela?
11. Žito sa šlagom ili kesten pire i zašto?




понедељак, 29. септембар 2014.

Mora da sam pala s Marsa, tj. ko ima koristi da budemo degeni?





Sad, ko ima strpljenja nek čita, ko nema, nek odustane odmah, jer i ja sam se mislila da li da pišem, ili da ne pišem. I evo, napisah.
Kosa mi se digla na glavi, pre neki dan, kad sam pročitala tekst da je u Nemačkoj etičko veće, koje je imenovano od strane savezne nemačke vlade, zatražilo da se ukine zabrana incesta između odraslih braće i sestara!!!!!

Jel moguće da smo mi toliko zatucan narod da samo kod nas, ne znam da li vredi i kod drugih baš, nije dozvoljeno stupati u brak sa srodnicima do sedmog kolena???!!! 

A možda ja grešim za, tu i tamo neko koleno, ali zasigurno važi bar do trećeg.
Još kad pročitah da je upravo to, incest, već ozakonjen u Španiji, Portugaliji, zemljama Beneluksa, stomak mi se prevrnuo.

Postavih sebi pitanje, čemu sve to? Ako se zna, a zna se, da na jednog muškarca u svetu dolaze 4 žene i slovima, četiri žene, što će reći svaki od njih maltene može da bira koju će, s kojom će, ili neće da opšti, dok su žene po pitanju izbora, mora se istine radi reći, "ugrožene", jer, može da se desi da od tolike konkurencije bude i onih momenta, u stilu, daj šta daš, ili, nema veze postaću gej, jer među muškarcima nema onog koji baš meni paše.

Okreni obrni sve zarad sladostrašća pre svega, a ne zarad prvog i osnovnog, produžetka vrste, nas samih, a to je, odavno se zna, najjači instinkt u živom svetu, a složićete se da smo i mi, ljudi pripadnici tog istog.

 No, ne lezi vr.., ne volim ni ime da mu čujem, a nekmoli još i da mu zapisujem, jer sve mi se, ipak, čini, a nekako osećam i da ne grešim puno, on upleo prste u sve ovo, jer nekome, ili nekima, već dugi niz godina ne odgovara da se ljudi množe i razmnožavaju. 
Ruku na srce ima nas mnogo, na ovoj kugli zemaljskoj, što je neko već ranije zaključio i još pride tome dodao kako samo svojom masom opterećujemo i vršimo pritisak na samu planetu???!!!!

"Naučnici" su izračunali da, ako bi na komandu, disciplinovano, što kod njih i nije teško izvesti jer su vrlo disciplinovani, Kinezi svi, u trenu skočili u vis, samim svojim doskokom na zemlju, tle, izazvali bi, navodno, kataklizmičke pojave svetskih razmera???!!

Ja se, priupitah, ko je imao pare za bacanje kad je platio da se ovo izračuna tj. da se ispita ovaj, potencijalni fenomen? 
Kome odgovara da stanovništvo planete zemlje ode u tri lepe? 
I da li taj, ti, kome to odgovara, misle da bi oni pri tom bili pošteđeni, čak iako su sebi osmislili, uredili, spremili jazbine u kojima će biti osigurani oni i poslušnici koje oni odaberu? 
Nekako ne mogu da poverujem da su smetnuli sa uma i onaj jedan promil iznenađenja koji može i njih da zadesi prilikom njihovih eksperimenata in vivo.

Dugo mi se nameće zaključak da postoje zaista neki kojima odgovara da nas ima sve manje. Jer čini se mnogo tog da tako i bude, počev od plasiranja "naučnih" istina od kojih su pojedine već na svu sreću, potvrđene kao laži stoleća, zarad zarade tj. sticanja ogromne količine novca na računima, opet tih izabranih, ali i prodanih duša, pa do izmišljanja što perfidnijih metoda da bi se to, smanjenje ljudske populacije na zemljinoj kugli svelo na zadovoljavajući i odgovarajući broj uplašenih poslušnika i naravno njih samih, vladara.

 Svedoci smo eksperimentisanja u sferi tzv. specijalnog rata i primenom raznoraznih metoda istog diljem sveta, najviše u crnoj Africi, Aziji, Južnoj Americi, ali i u Evropi, posebno na tvrdoglavom Balkanu. Mnoge od metoda smo, na žalost, doživeli, a neke smo,   nadam se, prozreli, kao što je ova ostrašćena podrška onima koji vole istopolne, ali, ko je sanjao da će izvečeri u tajnosti, a opet prilično lako, da se usude i potegnu staru, oprobanu, izanđalu metodu onih, koji su se iz želje da im svi novci i sve bogatstvo ostanu u familiji, ženili i množili između sebe.


 No, treba potsetiti da su se, s' vremena na vreme ženili i udavali i sa onima koji im nisu niko i ništa da bi "osvežili" krv, tj. da bi im se rađala koliko toliko normalna deca.

Kome odgovara da planetom zemljom hodaju ljudi sa prikraćenom pameti, sa nagonima koji su usmereni isključivo ka sladostrašću, ali ne i ka produžetku vrste, rečeno jednostavnim, darvinovskim jezikom?

 Nekako čvrsto verujem svima onima kojima je cilj zgrtanje još većeg bogatstva, trezorisanja i tezaorisanja istog, a sa kojom svrhom, mogu opet da pretpostavim, za sticanjem još veće moći i međusobnim takmičenjem, kao nove "umnosportske" aktivnosti alavih na pare i raznorazne vrednosti.  Kako će do tog lepo i polako, ali sigurno doći, doli proklamovanjem nekih novih "vrednosti" kao pravih , dobrih  i zdravih.
 Za to će im veoma dobro poslužiti ljudi koji su sebi dozvolili da razmišljaju njihovim mozgovima, da olako prihvataju sve što im se na tacni "hleba, vina i igara" ponudi, ne shvatajući da lagano, ali sasvim sigurno postaju dobri, poslušnici gospodara materije, a ne uma. 

O ne, nisu oni maloumni. Naprotiv. Oni imaju umne ljude uz sebe koje su uspeli da plate, jer, na žalost, sve ima svoju cenu, pa i moral, a kud ćeš više dobrih i poslušnih ljudi od onih koji žive npr. u zemlji poput naše, a zemalja poput naše, ima ohoho još.
 I sve je na prodaju, pa i pamet i znanje.

Tako, svedoci smo, da se proređujemo i da silom prilika i umni ljudi, iz znanja ili neznanja, pravno rečeno, iz hata ili nehata, budu na pogrešnoj strani pa se eto dešava da se ozakonjuje i incest, kojeg, tačno, ima u životinjskom svetu, ali u njemu   samo jači predatori opstaju. 

Međutim, ukoliko se kao potpuno normalna pojava, po mojem skromnom mišljenju uvreži i među ljudima, sve manje će biti onih među nama koji će se moći podičiti sposobnošću da i budu "predatori" tj. jedinke sposobne da se izbore sa životnim iskušenjima, već će se naprotiv namnožiti oni koji će umeti baš lepo da slušaju, ljudi automati, ljudi robovi.

I sve se to, hoću da verujem da svi to znaju, dešava jer smo počeli da prihvatamo sve što nam se ponudi, iz tamo nekih civilizovanih sredina, a da ne razmislimo koliko će to svima nama doneti ne koristi, već napretka. 
Hoće li nas to ugroziti, hoće li nam nauditi ili ne?

Kao što u medicini postoji pravilo; Primum non nocere – prvo da ne škodi, tako bi trebalo da bude uvek i u vezi svih odluka koje donosimo kada je u pitanju opstanak ljudi u celini.
Na žalost, mnoge od odluka koje su ljudi doneli u poslednjih pola veka su naškodile celokupnom čovečanstvu daleko više no što su ljudi od njih imali koristi.

Postoji samo jedan način da se izborimo sa takvim pošastima od pojava, a to je da učimo, što više, da bismo bili sposobni da prepoznamo šta se iza brega valja, da proveravamo, a ne samo slepo da verujemo.
Moj optimizam se lagano troši jer na žalost, sve više se i u ovoj sredini u kojoj živim vide primeri tipa; videla žaba..

Da li je novac vredniji od života? Kako su živeli ljudi kad novac nije bio merilo vrednosti?
 Zašto su ljudi odlučili da žive zajedno, da osnuju osnovnu ćeliju društva, porodicu?
 Zašto je sve to vredelo od iskona na ovamo? Ko je u pravu, a ko je u krivu?
Živimo li mi u matriksu? Ko je scenarista i vladar ovog matriksa?

Hiljade pitanja, a odgovor je tamo negde.

Možda ga nikad neću saznati, ali bih volela da oni koji dolaze imaju neki bolji svet u kojem će živeti i u kojem će vladati znanje i ljubav, a ne novac.




уторак, 26. август 2014.

Svojevoljno bacanje kašike ili bekstvo od života





Ovih dana intenzivno razmišljam o Veri, mojoj drugarici iz detinjstva, svojevremeno mojoj drugoj strani medalje, kako su govorili svi koji bi nas videli zajedno, jer, imale smo zaista mnogo sličnosti. Znam da je dobro, da je zdravlje služi, da ima svoju porodicu, da je izvela decu na put, ima i unuke, ali ima i brige koje donose bolesti, usputne, koje život donese, ili koje sami sebi natovarimo, ponekad i ne znajući.

Nismo se nikad posvađale. Život nas je odveo na sasvim različite strane, a vreme je učinilo svoje. Naše prijateljstvo se nije prekinulo, jednostavno se zaustavilo u prošlom vremenu, sasvim drugačijem od ovog.
Znam i zašto sam počela da tako intenzivno razmišljam o Veri.
Prvo se dogodio Robin Vilijams, tj. vest da ga više nema i da je pokleknuo pred dugogodišnjom depresijom oduzevši sebi život na način za koji je on mislio da je za njega najbolji.
Bila sam par dana u Beogradu i ta vest, koju sam pročitala preko neta me tog ranog jutra baš uzdrmala iz temelja.
Po povratku u selo, nedaleko od Zrenjanina, u kojem živimo poslednjih godina, zateklo nas je vrlo neprijatno saznanje. Naš prvi komšija, jedan drag, pošten čovek prekratio je sebi život i obesio se.
Nepunih par dana nakon njegove smrti, usledila je nova vest, o identičnom događaju, ali u ulici koja je presecala našu, gde je opet, muškarac poodmaklih godina na identičan način sebi oduzeo život.
Koliko juče, doznah da je opet, u susednoj, vrlo blizu, ulici, još jedan muškarac, srednjih godina izvršio samoubistvo na istovetan način kao i prethodna dvojica, vešanjem.
Za nepunih 14 dana saznadoh za četiri samoubistva, koja ama baš nikakve veze nisu imala međusobno, osim da su se dešavala jedno za drugim.
I onda sam se setila Vere, a znala sam i zašto.
Vera je pokušala samoubistvo, na letnjem raspustu, posle završenog sedmog razreda osnovne škole. Osim njene mame, njenog najomiljenijeg profesora, koji je stanovao u istoj ulici i mene, niko drugi nije znao za to.
Niko se tome nije ni nadao jer Vera je bila devojčica za primer. Bila je među najboljim đacima u školi. Talentovana za sve vanškolske aktivnosti. Bila je solidan sportista, trenirala je rukomet, izvanredno je igrala šah i redovno osvajala prvo mesto na opštinskim takmičenjima, bila izuzetno dobra i omiljena drugarica, posebno među pripadnicima siromašnih đaka, roma, sa kojima je nesebično delila svoje znanje i pomagala im da budu što bolji učenici. Na Verinu pomoć su svi mogli da računaju i komšije i drugari. Znala je da subotom, redom, svim komšinicama pravi prelepe frizure, da šminka devojke iz ulice u čemu je uživala, da ide nebrojeno puta do prodavnice da kupi sve šta treba starijima.
Znali smo da živi sa majkom i njenim drugim mužem i njegovim malim sinom, ali kako je živela, malo ko je znao. Čak ni ja, iako smo postale nerazdvojne. Vera se nikada nije žalila.
Zato je za mene bio šok kada sam tog prepodneva došla kod nje i zatekla je da završava pranje posuđa, nekako odsutnog pogleda i sa nekom tugom u očima. Pitala sam je šta joj je, zašto je tužna, jer, tako je izgledala.
Rekla je da nju niko ne voli, da ona nikome ne treba i da za nju niko ne mari i da će zato da ode.
-Kuda ćeš da odeš, pitala sam je?
-Na put bez povratka, odgovorila je.
-Kako to misliš, gledala sam je začuđeno, Vera, šta se dešava?
Pogledala me suznih očiju odloživši i poslednji sud na mesto.
-Cico, ja sam se otrovala. Umreću.
- Kako otrovala, čime, šta si radila?
Popila sam celu kutiju tableta za smirenje, koje pije moj očuh, rekla je ravnim tonom, Gledala sam u nju zanemela i uplašena do beskraja, a onda sam odjednom istrčala iz kuće bez da sam joj rekla zdravo. Trčala sam koliko me noge nose. Jurila sam ka pijaci, gde je radila Verina mama subotom, da joj kažem šta se dešava.
Razdaljina od Verine kuće do pijace nije bila mala, ali sam uspela da stignem tamo za nekih desetak minuta, sve vreme trčećim korakom. Zadihana sam rekla šta mi je Vera upravo saopštila dok me je tetka Draga gledala zabezeknutih, širom otvorenih očiju.
Bacila je predmet koji je držala u ruci i istrčala iz radnje u kojoj je radila dok sam ja trčala, opet, za njom, sad već posustajući.
Sve kasnije se odigravalo filmskom brzinom; dolazak kola za hitnu pomoć, sirena koja je zavijala jureći kroz beogradske ulice dok su kola jurila u zavod za urgentna oboljenja, tehničar koji je svakih par minuta udarao po jedan šamar Veri da bi je održao budnu, Verina mama, koja je sedela do nje i "lomila" prste na rukama dok su joj se oči caklile od straha i suza. Ja sam sedela nema, u kabini, do doktora i vozača i molila se da stignemo što pre, da Vera bude dobro.
Rekli su da su joj isprali želudac i da će biti dobro. Rekli su da sad spava, a ustvari bila je u komi.
Sećam se, bio je treći dan jula meseca, divan, sunčan dan i ja sam ustvari, otišla kod Vere da bih je pitala da idemo sa drugovima iz ulice na kupanje, na Savu, na plažu između dva mosta.
Rekli su da je imala sreću da sam ja došla na vreme i sve javila na vreme.
Verinu mamu su dugo ispitivali milicioneri u lekarskoj sobi u bolnici. Plakala je, bez glasa. Samo su joj se suze slivale niz lice. Onako mala, krhka, izgledala je potpuno slomljeno, kao slomljena grana malog drveta koja pada na zemlju sporo, ali sigurno.
Otpratila me kući i zahvalila se na mojoj pomoći. Rekla je da sam Veri spasila život.
To veče sam razmišljala, od čega sam Veri spasila život?
Vera je dva dana bila u komi. Probudila se petog jula, na sam rođendan njene mame koja nije krila svoju sreću.
Pustili su je kući posle dva dana od tog sa obaveznom preporukom da ide kod psihologa.
Nikada nije rekla da je bila, ali znam da jeste.
Istog dana je posetio, po povratku kući, njen najmiliji profesor, onda, razredni starešina, profesor muzičkog obrazovanja, koga je Vera veoma cenila i poštovala, a i mi, ostali đaci. No, svi smo znali da je ona njegova mezimica jer je bila glavni vokalni solista u horu i veoma talentovana za muziku.
Mnogo puta je nudio Verinoj mami da podučava Veru muzici, džabe, samo da ona kupi bar polovnu harmoniku, ali, Verina mama nije imala para da joj to priušti. Tako je Vera svirala melodiku u školskom orkestru, pevala u horu i stalno pevala za sebe i sve nas, njene drugare.
Posle svih tih događaja Vera se povukla u sebe, ne sasvim, ali postala je nekako daleka.
Išla je svih godina na kontrolne preglede, godišnje, u dispanzer za mentalno zdravlje.
Po završetku srednje škole prestala je da odlazi na kontrole i desilo se, pričala mi je jednom kad smo se srele u gradu, da su joj došli kući. Našli su njenu adresu, tu gde je živela sa mužem i ćerkicom.
Bila je, kaže, strašno ljuta što su došli. Rekla im je da sve što je uradila uradila je pre 15 godina, da je sad i sama roditelj koji brine o svojoj deci, maloj trogodišnjoj devojčici i bebi koju je nosila u stomaku, da je svesna odavno šta je pokušala da uradi i zašto, da joj nije potrebna pomoć, a posebno ne sad kad ima svoju porodicu i muža kao podršku za sve. Kaže, sedeli su desetak minuta i otišli.
Više je nikada nisu posetili, a ni zvali na kontrolu.
Vera je bila zdrava, mlada žena sposobna da se uhvati u koštac sa životom, prekaljena nedaćama koje su je lomile u detinjstvu i kasnije tokom odrastanja i svesna, kako je rekla, da joj je život poklonjen i da je to najskuplji poklon koji je ikada dobila. Rekla je, da nije nikada mogla da se dovoljno izvini svojoj majci što je dovela u situaciju da toliko strepi nad njom kad je pokušala sebi da oduzme život koji joj je ona darivala i da vrlo dobro zna kako se njena mama osećala tad, jer zna, da je činila sve da bi joj pružila i više no što je zaista mogla.
Vera se nerado seća te suicidalne epizode iz svog života, ali je se ne odriče.
Neke sekvence, pretpostavke sam pokupila kasnije i sama iz priče sa zajedničkim drugaricama.
Vrlo je moguće da ljudi, nesrećni, dugo usamljeni, čak iako su među svojima, često osećaju da su suvišni jer ih najbliži ili izbegavaju ili se ne bave dovoljno njima, da su željni pažnje, komunikacije, bilo kakve, da osete da su voljeni, da su nekome potrebni. Još ako bolest zakuca na vrata njihovog života, a nemaju s kim to da podele, nemaju neophodnu ili imaju nedovoljnu podršku da se sa bolešću izbore, gube samopouzdanje, često i samopoštovanje i pad u beznađe je skoro pa neizbežan, a odatle do ambisa pribegavanju "prekraćivanja" muka suicidumom, nema mnogo koraka.
Poslednjih godina smo svi svedoci da se to nekako ustalilo kao pojava na ovim našim prostorima. Beznađe je zacarovalo među ljudima. Nemanje vere da izlaz postoji, ne traženje podrške od svojih bližnjih, ako ih ima, ili od prijatelja, ili od stručnih lica, odnosi pobedu i glorifikuje probleme koji se javljaju u životima svakog od nas. Razlika je samo u tome što različito reagujemo svi na identične probleme, ali je od velike važnosti da ukoliko postanemo svesni da se ne možemo izboriti sami zatražimo pomoć bez trunke stida i srama jer onda svaka situacija, svaki problem dobija drugu dimenziju i uvek postoji šansa da se nešto za šta smo bili sigurni da nema rešenje i razreši na zadovoljavajući način.
U narodu postoji jedna divna izreka koja glasi; Kad Bog zatvori sva vrata, uvek negde ostavi otvoren prozor. Ne zna se gde je, ili ko je taj otvoren prozor, ali on zasigurno postoji.
Posegnuti za skraćenjem života kao "najboljim" izborom za rešenje nastalih problema mnogi kažu da je, između ostalog i kukavičluk, nespremnost da se uhvatimo u koštac sa životnim nedaćama kad one naiđu, a naiđu svima, jer retko kome je u životu sve uvek med i mleko.

Baciti koplje u trnje, u prevodu, odustati, jeste najlakši način da se problem u stvari i ne reši, već naprotiv, da postane još veći. Živim u nadi da će ljudi shvatiti da nam je život najvrednija "stvar" koju posedujemo i da je samo naš i i da ću što ređe biti u situaciji da saznam da je neko, koga sam poznavala ili nisam, nije važno, odlučio i da ode iz ove dimenzije jer je dozvolio da ga pobede problemi.
Možda i nisu svi rešivi, ali postoji nešto što bi svakome trebalo da bude podstrek za "bitku" sa istima, a to je da je čovek najšečće sam krojač svih i da je samim tim zaista i dovoljno  pametan da ih i savlada.




недеља, 13. јул 2014.

Ja mislim i delam Ubuntu #Budi Ubuntu




Jedan od mojih prvih mladih prijatelja sa FB, kojeg veoma cenim i od kojeg mnogo učim, Miloš Miladinović iz Prokuplja, bloger, kao i ja, me skoro pozvao i zamolio da napišem nešto o Ubuntu filozofiji i načinu življenja. Imala sam prilike, a i želje, da pročitam nešto na tu temu i sve što sam saznala me je fasciniralo i ulilo mi neku novu nadu u bolje sutra.
Naime, Ubuntu,  sigurno znate  šta to znači, ali nije zgoreg ponoviti, je jednostavnim jezikom, ili ti našim jezikom rečeno humanost na delu.
Postupanje prema drugima u smislu da i oni postupaju prema nama baš onako kako bismo mi voleli da nas drugi tretiraju.

Ni malo me ne čudi da se Ubuntu filozofija javila u Africi, još u devetnaestom veku.  Ako se ima u vidu da su odande robovi odvođeni u Novi svet gde su živeli i radili, a svi znamo kako su tamo živeli veoma dugi niz godina, zahvaljujući istorijskim dokumentima, filmovima na temu robovlasništva u osamnaestom veku,  kao i zahvaljujući potresnoj knizi Herijet Bičer Stou, "Čiča Tomina koliba". 
Takođe se zna, da su ljude crne boje kože u njihovoj postojbini, Africi, beli došljaci godinama, vekovima čak, tretirali kao ljudska bića drugog reda. 
Znamo da je u Južnoafričkoj uniji, kasnije republici, dugo bio na snazi zakon o aparthejdu, te je onda  sasvim normalno da oni čiji je dignitet dugogodišnje urušavan i nipodaštavan i iznedre ovu filozofiju i  način razmišljanja, a još prirodnije je da mu daju naziv na svom jeziku, jeziku Bantu crnaca, Ubuntu.

Svi oni koji su osetili torturu, mučenje, ponižavanje i život nedostojan ljudskog bića, a ljudi crne rase to znaju najbolje, znaju i kako i koliko znači život kroz Ubuntu filozofiju tj. filozofiju ljubavi, jednakosti, humanosti i čovečnosti jer to je sama suština ljudskog načina življenja ljudi. Humanost na delu.
 Nigde se, kao u Africi ne deli zdušno sve ono što se ima između sebe tj. sa onima koji imaju manje ili nemaju ništa. Šta više ogromno zadovoljstvo je kod svih koji tako žive i rade.
Neko će reći da je to nova era socijalizma, komunizma čak.
Ne bih pravila paralelu između ovih društvenih uređenja i Ubuntu filozofije koja izvire iz srca samih ljudi koji ovako misle i delaju.
 Ovde je osnovni pokretač ljubav prema čoveku, bližnjem svome, drugim ljudima, na način kako bi svako od nas voleo da mu se priđe, da mu se pomogne, da se uvažava.

Ima tu nečeg i od one francuske krilatice iz neslavno završene francuske revolucije; jednakost, bratstvo, sloboda, ali u ovom slučaju, kod Ubuntu filozofije, za sve ljude, bez obzira odakle su, koje su boje kože, koje su vere, gde žive, jer je od svega najvažnije da su ljudi, kako ja volim da kažem, umna bića.

Nije onda ni čudo da se diljem sveta stvaraju društva po principu Ubuntu filozofije koja dele između sebe i dostignuća nove tehnologije kao što je besplatni Ubuntu operativni sistem, osnivanje zajednica koje imaju za cilj da svim ljudima koji žele da se služe ovim novim sistemom pomogne i omogući da do svega dođu na najlakši potpuno besplatan način. 
To opet ima za cilj da učini dostupnim znanje i tehnološke inovacije svima nezavisno gde su, jesu li materijalno obezbeđeni ili ne, već da svi imaju jednak pristup ovoj globalnoj internet mreži koja apsolutno svima onda pruža iste mogućnosti i mogućnost širenja znanja i vidika.
Lično, radujem se  činjenici da je ovako nešto započelo baš u Africi i da se sad već jednom zavidnom progresijom širi širom sveta, pre svega među mladom populacijom, čime se uspostavlja baš ono što i sama ova filozofija propagira svojim postojanjem, a to je zajedništvo, uzajamna solidarnost i pomoć.

Kada neko tako jednostavnim rečima objasni; Ja sam to što jesam jer smo svi isto, onda nas te reči pokrenu na delo, na pružanje ruke onom preko puta nas, ako mu je potrebna i to ne zbog tog što mi imamo npr. više, već zato što je to u suštini sasvim normalno, ili što bi trebalo tako da bude.

Ovaj svet nije stvoren za izabranu manjinu ma kojeg osnova, već za sve ljude, što nikako ne znači da se samim tim stvara nekakva vrsta uravnilovke. Naprotiv. 
Ovde itekako svi oni koji imaju prirodnog dara da se izdvoje intelektualno, tek time imaju moralnu i etičku obavezu, po meni, da žive baš po Ubuntu filozofiji. Tim pre što su i mnogi velikani, poput jedinstvenog Tesle, živeli upravo tako, deleći   sve svoje znanje i  moć koju ono daje, svima nama neštedimice i štedro.

E zato je Ubuntu filozofija jedna nova budućnost kroz novi pokret koji treba da se putem svih nas širi geometrijskom progresijom diljem sveta i da prodre do svih delova sveta i do svih ljudi ne bismo li bar donekle za svog veka, a sa željom da tako i potraje i posle nas, bilji bolji danas i sutra, no što smo bili juče.











понедељак, 16. јун 2014.

Kvare li pare ljude, tj. hoće li se u Rosinji ikad bolje živeti?







Najvažnija sporedna stvar na svetu je, kao i mnogo puta do sad, a ne želim da se sad prisećam, ili da tražim podatak koji je to put, opet postala prva na rang listi prioriteta mnogih. Je l' treba da kažem da govorim o fudbalu?
I nemoj da je nekome palo na pamet da i za trenutak pomisli da ne volim fudbal!
Nema tome ni traga kod mene, ni u meni, jer ja sam odrastala sa fudbalom, ma koliko to nekome bilo čudno.
Kako? Lepo.
Volim Crvenu Zvezdu malte ne od kad znam za sebe. Vodili su me moji ujaci na fudbalske utakmice još kad mi je bilo pet godina, navijala sam tako zdušno, da sam jednom "popila" šamar od jednog navijača suprotnog tima.
Jeste bio je Partizanovac, ali ga je moj ujak "prostro" samo jednim lakim aperkat udarcem.
Tako je to kad rasteš u porodici, familiji tačnije, gde ti se najbliži članovi bave boksom, do zavidnih nivoa, gde ti se jedan brat bavi gimnastikom, opet do zavidnih nivoa, gde ti se drugi brat, rođeni, celi život bavi fudbalom, što igrajući isti, što kasnije prenoseći znanje iz istog trenirajući druge, a opet, postati, drugi kažu, fudbalska legenda na ovim našim prostorima, oštreći um igrajući šah, što baš i nije važno za ovaj tekst, ali, samo kažem, jer i u ovom tekstu najvažnija sporedna stvar je, zna se, opet fudbal.
E sad, da rezimiram, volim ja fudbal, tačnije i iskrenije, mnogo sam volela fudbal, jer da nisam, hajde, recite i sami, zar bih u podomakloj  trudnoći išla da gledam utakmicu između Twentea iz Eshendea i OFK Beograda po strašnoj vrućini, davne 1974.?
Koja bi to "luda" žena još uradila, pa još i trudna, da joj fudbal "nije bio u krvi"?
Kod nas nije bilo govora da se mrzimo jer volimo različite timove. Eto npr. moj rođeni brat, fudbaler, kasnije i trener, do svoje smrti je voleo i navijao za "Partizan" kao i naš otac, kao i moj mračni drug, kao uostalom i moji ćerka, i sin i unuk i još mnogi drugi moji prijatelji, dok ja, kako rekoh, navijam za "Crvenu Zvezdu", za koju su opet navijali svi Nedići, tj. članovi celokupne familije moje mame, a njih je bilo, da ne preterujem, ali zaista mnogo. Odnos je, nekako uvek bio 2:1 za ljubitelje crveno belog kluba.


Verovali ili ne, to nikad nije uslovilo neke velike rasprave ili ti ne daj Bože svađe između nas. Nama je to bilo normalno jer...voleli smo fudbal.
Nama je bilo normalno da navijamo za suprotan tim, kad je on igrao sa bilo kim, osim protiv našeg tima. Doduše, istini za volju, ja sam ipak posle moje Zvezde, navijala za OFK. Opet moram da kažem, pristrasno. Tamo su igrali mnogi moji drugari, od kojih je jedan bio, igrom, veoma sličan Beari, al dobro, ljudi se menjaju.
E tako ti ja pratih fudbal, kao svoj glavni sport, jer, shvatili ste, i meni je fudbal bio, nekad, najvažnija sporedna stvar na svetu i ja sam se, nekad, radovala svakom mundijalu i veoma pomno pratila sva dešavanja vezana uz to ali, negde je nešto kvrcnulo.
Usput, onako sporo, ali sigurno, rovarilo je tu ljubav i opčinjenost bravurama majstora lopte da bi se to negde poslednjih decenija prošlog veka razlilo u jednu potpunu ravnodušnost, a često i ljutnju i nemoćan bes.
Nekako verujem da su mnogi, kao i ja, izgubili interesovanje za fudbal zbog sličnih, ako ne čak i istih razloga. Na kraju, moj rođeni brat je, iako je ceo svoj život proveo u fudbalu, duboko bio razočaran dešavanjima u istom.
Fudbal je zaslužan što sam ja odavno počela da razmišljam kvari li novac ljude zaista ili ja to samo umišljam?
Nameće se takav zaključak, meni bar, da, dok se taj isti fudbal igrao srcem, voljom, željom da uspeš da savladaš tehniku tog sporta, da je dovedeš do savršenstva, da postaneš majstor svog umeća, prepoznatljiv, svoj u njemu, sve bilo nekako humano, deo stvarnog života, deo mnoštva ljudi koji su svojim navijanjem ili ruženjem istog, ali na jedan lep, civilizovan način i sami doprinosili da se taj sport, koji to nije tražio od nas, uvuče u svaki dom, rasprostre na svaku poljanu diljem kako celog sveta tako i naše zemlje. Fudbal nas je nekada spajao na svoj, prepoznatljiv, temperamentan način, ali, nije od nas učinio ni huligane, još manje ubice. Ako i jeste, onda je to bivalo, najčešće, samo na našu, ličnu štetu. Zbog fudbala se jesu ljudi i samoubijali, ali su retko ubijali.
No, došlo je neko novo vreme gde je novac odneo pobedu nad duhom one najčistije ljubavi prema sportu i sportskom duhu.
Ma nisam ja pala s Marsa pa da ne znam da je novac potreban za sve, čak i za razvoj i opstanak sporta, a i fudbala između ostalog.


I ne verujem da mnogi pre mene nisu sve ovo shvatili takođe, a to je, da je ulazak profesionalnog bavljenja sportom na mala, a danas potpuno normalno na sva vrata, donelo i neki novi odnos prema sportovima u celini i neke nove aršine.
I nije to do sporta. To je, na žalost, kao i uvek, do ljudi.
Promuvale se muvare, secikese i kasice prasice, nanjušile pare na gomilama i krenuli da zarađuju, prvo štrpkaju, a posle i lome ogromne zarađene kolače koje su svojim talentom, svojim nogama, zarađivali znojeći se na terenu i izgarajući u žaru svake utakmice mladi ljudi, fudbaleri željni priznanja i kasnije, mnogo kasnije, kada je fudbal već izgubio onaj svoj nevini sportski duh, slave.
Uvukla se "mafija" i u redove jednog od najrasprostranjenijih i najmasovnijih sportova svih vremena, do sad. Opoganila ga svojim jednostranim vrednovanjem, vrednovanjem kroz novac, gamad željna samo i isključivo para i zarade. Obezvredila ga i spustila na najniže grane od njegovog postanka do dana današnjeg. Umrljala velikom mrljom divno sećanje na  entuzijazam i borbenost onih naših, koji su više gladni, nego siti, hrlili na prvi mundijal, želeći samo jedno, jedinstveno, da promovišu boje svoje zemlje i svoju predanost i opčinjenost jednom sportskom veštinom, fudbalom, koji je to onda i bio.
Danas je fudbal "sport" u kojem se, po mojem slobodnom mišljenju vrti najveća gomila novca. Nezamisliva meni kao ženi i kao nestručnjaku za materijalne tokove, ali, molim da mi se ne spočitava neznanje da nisam kadra da prepoznam mogućnost da se zaradi na lak način, a ovde je to već postalo očigledno.
Eto, dok mnogi sede zavaljeni, u tenziji iščekivanja na neki novi duel fudbalskih reprezentacija na ovogodišnjem mundijalu u Brazilu, grickajući nervozno sve što im se servira, ispijajući boce i boce raznolikog osvežavajućeg pića, užagrenih očiju prateći dešavanja na malim i velikim ekranima, u stanu, u kafićima, na ulici, uspešno i bezuspešno odagnajući san iz očiju dok traje igra, ja razmišljam kako li je onim Brazilcima koji žive u Rosinji, najvećoj faveli na svetu, gde žive, slikovito, jedni drugi na glavama, često, bez elementarnih ljudskih potreba, vode i kanalizacije, gde postoji mogućnost da jedna velika kiša, koje su u tim predelima normalne, odnese deo po deo iste favele. Ljudi, koji su isto tako zaluđeni ljubavlju prema fudbalu kao sportu, a čija se ista ta ljubav zloupotrebljava jer im se grandioznošću i spektaklom igre na mundijalu, povlađivanjem prizemnim instiktima skreće pažnja sa esencijanog na nebitno, ili manje bitno, dok se u međuvremenu iza kulisa odigravaju mnogo veće igre, nemerljivih materijalnih vrednosti i nevidljive oku ljudi koji su zaluđeni fudbalom.
Pa se upitam, nije li ona,  hleba vina i igara, postala prikriveni slogan tih moćnika koji, ovog puta, troše enormne količine para ulažuću u jedno npr. Svetsko prvenstvo u fudbalu, a te iste pare su mogli da potroše, ili bar jedan deo, da istim tim ljudima koji žive u toj Rosinji, obezbede da im sva deca imaju svežu, pijaću vodu, da se igraju u čistim ulicama, a ne u ulicama kojima teku fekalije, da im roditelji rade, a ne da se dovijaju da bi ih odnegovali i da bi i sami preživeli.
Pa se upitam, zašto je stradala Marija Antoaneta, koju su skratili za glavu kad je rekla; "Ako nemaju hleba dajte im kolače", a ovi današnji, koji to isto rade, mnogo perfidnije, koji su silne novce potrošili da bi razradili "posao", još uvek vedre i oblače u mnogim sferama, reklo bi se, veoma uspešno, jer i ovaj mundijal, kao i mnogi pre njega, je samo još jedna potvrda da se ponovo odigravaju igre u slavu novca, a ne fudbala kao sporta.


E zato više ne gledam fudbalske utakmice i ne zanimam se za fudbal kao sport.
No, šta to koga pa briga, reći će mnogi. Kao da će to što mene, jednu ženu, ne zanima fudbal promeniti svet.
Kamo lepe sreće, rekla bi nepismena, premudra, šumadijska seljanka, moja baba Stanojka, da se više nas doseti i da prestane da hrani aždaju, jer kad je ne hraniš zna se, ona umre od gladi.
Pametnome dosta.